Na prostoru Vrhbosanske nadbiskupije veliki problem predstavlja siromaštvo. Svjedoci smo svakodnevnog iseljavanja pučanstva, a mladi ljudi nemaju posla i nisu u mogućnosti prehraniti obitelji. S druge strane, starije osobe žive same, daleko od obitelji i društva, a njihove mirovine su jako male.
Nažalost, veliki dio osoba treće životne dobi je ugroženog zdravstvenog stanja, pa je samim time njihov život dodatno otežan, a egzistencija ugrožena. Na našu adresu svakodnevno pristižu korisnici (beskućnici ili osobe koje nemaju nikakva novčana primanja) moleći za hranu. Od izuzetne važnosti je pružiti pomoć najugroženijim osobama koje žive same bez bliže rodbine, bolesnim i nemoćnim, teško pokretnim ili nepokretnima koji su zbog zdravstvenog stanja osuđeni na životni prostor unutar stana ili kuće, često i bez osnovnih uvjeta u njima. Potrebno je pružiti pomoć i podršku mladima koji ne mogu pronaći zaposlenje te na taj način umanjiti njihovo iseljavanje.
Prioritet našeg djelovanja jeste gladan čovjek. Radom na projektu trudimo se ispuniti misao koja nam je vodilja u našem djelovanju – „Gladna nahraniti. Žedna napojiti“. Projekt obuhvaća sve osobe u stanju socijalne potrebe (starije i bolesne osobe, nezaposlene, izbjeglice, beskućnike, kao i druge socijalno ugrožene kategorije). Naš projekt nije opterećen bilo kakvim vjerskim, nacionalnim ili nekim drugim pripadnostima i opredjeljenjima. Jedini kriterij za korištenje pučke kuhinje „Jelo na kotačima“ jest da je osoba doista u stanju socijalne potrebe, jer je naš najveći prioritet čovjek koji danas nema što jesti. Također, u naš projekt je uključena i socijalna služba, koja odlazi u kućnu posjetu i daje svoje mišljenje o svim osobama koje su zatražile pomoć od nas, tako da bi stvarni prioritet imali oni najpotrebitiji, mada ih je svakim danom sve više, a sredstava nažalost sve manje.
Smatramo važnim istaknuti osobne priče naših korisnika koje su za nas vrlo potresne, a djelatnici koji svakodnevno kuhaju za korisnike i susreću se s njima prilikom preuzimanja objeda svjedoče o tim pričama koje doživljavaju vrlo osobno i emotivno. Korisnici su osobe koje djelatnici stalno susreću i često razgovaraju s njima ili ih makar saslušaju, jer kako kažu „toliko možemo učiniti za njih, osim što im kuhamo“. Baka, koja živi sama i nema nikoga svoga, razveseli se susretu s našim djelatnicima jer zna da joj je to prilika podijeliti svoje brige s nekim tko će je slušati. Ona gotovo cijelu svoju mirovinu, koja je minimalna, daje za lijekove i režije, no usprkos neimaštini ozari se kada joj kuharica uputi osmijeh i riječ podrške. Višečlanoj obitelji koja živi u jako teškim uvjetima (otac boluje od PTSP-a a majci je također narušeno zdravlje) objed koji dobiju znači puno, ne samo zbog zadovoljenja osnovne tjelesne potrebe nego, prema njihovim riječima, zbog toga što znaju da nisu zaboravljeni i da se netko zaista brine za njih i njihovo četvero djece. Velik je broj i onih korisnika koji su radno sposobni ali ne mogu pronaći posao, čime je njihovo dostojanstvo u potpunosti srozano. Oni se ne osjećaju korisnima za sebe i za društvo, a to ih često čini razdražljivim i agresivnim, pa je nerijedak slučaj da svoje nezadovoljstvo i razočarenja ispolje na onome tko im se „nađe na putu“ – našim djelatnicima pučkih kuhinja. Usprkos svemu, mi nikada ne odustajemo od naših korisnika, nego dajemo svoj maksimum kako bismo im pomogli ne tražeći izgovore za to.
Pučka kuhinja djeluje zahvaljujući osobnom trudu i potpori dobrih ljudi, a ukoliko želite dati svoj doprinos možete to učiniti uplatom na Caritasov transakcijski račun:
Intesa SanPaolo Banka Sarajevo: 154 999 500 009 58 16
Unicredit Bank dd: 338 320 220 061 54 38.
Hvala!
