Propovijed vlč. Mirka Šimića na prvi korizmeni petak u katedrali Srca Isusova

U sarajevskoj katedrali Srca Isusova na prvi korizmeni petak 16. veljače 2018. Euharistijsko slavlje predvodio je i prigodnu propovijed uputio  dr. sc. vlč. Mirko Šimić, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu i ravnatelj Caritasa Vrhbosanske nadbiskupije. Propovijed profesora Šimića pod naslovom:  „Sluga Božji Josip Stadler, čovjek vjere i ustrajne pobožnosti“ prenosimo u cijelosti: 

Govoriti, a pogotovo propovijedati o prvom vrhbosanskom nadbiskupu dr. Josipu Stadleru, o kojemu toliko toga znamo, a opet u potpunosti ne možemo sve obuhvatiti ili shvatiti iz današnje životne perspektive, iziskuje istančan pristup njegovu liku i djelu koji mora polaziti od temeljne pretpostavke, a to je da se prije svega radi o čovjeku istinske vjere. Ovo je godina u kojoj se navršava stota obljetnica njegove smrti što upućuje na to da ćemo na poseban način biti u znaku te obljetnice i da ćemo svoje misli još revnije usmjeravati prema osobi koja nam u naslijeđe ostavi silna duhovna i materijalna dobra. Spasonosno je bilo, istaknut će to dobri poznavatelji Stadlerovi, za kršćansku obnovu za hrvatski narod u Bosni i Hercegovini uspostava Vrhbosanske nadbiskupije 1881. kao i imenovanje dr. Josipa Stadlera za prvog vrhbosanskog nadbiskupa, preporoditelja Bosne i Hercegovine, koji postaje simbol jedinstva hrvatskog naroda na brojnim područjima kršćanskog služenja. Odmah se i nameće pitanje: otkuda J. Stadleru tako snažna vjera da bi se uopće upustio u ondašnje izazove, duhovne i društvene, u ovoj zemlji u kojoj mi danas živimo, on nekoć, a vidimo da tih izazova niti danas nimalo ne manjka, štoviše imamo dojam, jer smo suvremenici događaja, da nimalo ne posustajemo za ondašnjim poteškoćama i nevoljama iako ih ni na koji način ne možemo i ne smijemo stavljati u današnje okvire.

Već je za svoju mladomisničku uspomenu Stadler odabrao Žalosnu Majku Božju kojoj anđeo pred oči stavlja trnovu krunu. Razlog tomu svakako treba tražiti u tomu što je posebnu pobožnost gajio prema Žalosnoj Majci Božjoj koja je najviše voljela razmatrati muku svoga Sina. Svakog dana je do svoje smrti njoj na čast molio molitvu. Od svih pobožnosti najdraža mu je bila pobožnost prema Majci Božjoj Žalosnoj čemu donekle razlog možemo tražiti i u tadašnjoj liberalnoj vladi u Bosni, ali i žestokim udarcima duhovnih pastira usmjerenih protiv njegove osobe.

Kada se naš prvi nadbiskup trebao uputiti ovamo prema Sarajevu, na novo polje rada, njegova pomajka ga je ohrabrila riječima: „Idi u Bosnu, sine moj; tamo ljudi imaju puno čvršću vjeru nego mi“. Kako ovo dobro zvuči dragi vjernici. Bez imalo laskanja, umatanja, okolišanja, patetike. Imaše naši preci jaku vjeru. Hvala im na tomu! Kakva li je naša danas, ne možeš se ne upitati!?

Vratimo se kratko Stadlerovoj vjeri odnosno traženju njezinih početaka već u obitelji Oršić koja mu je bila druga obitelj nakon smrti roditelja. Jedan je detalj posebno znakovit, a pronalazimo ga u Stadlerovu životopisu. Kada je neki pekar navratio kako bi uzeo Josipa za izučavanje zanata, nije ga pronašao u kući jer je ovaj bio u crkvi gdje je bilo izloženo Presveto i gdje je trajala 40-satna molitva u pokladnim danima. Stadlerove herojske kreposti su se na poseban način iskristalizirale već u kolegiju u Germanicumu kada ga je njegov rektor okarakterizirao kao osobu „djetinjeg i poniznog srca, rijetke topline duše, iskrenog i vrućeg oduševljenja za sveto zvanje, te ustrajne težnje za savršenošću“.

Ciceron će istaknuti da „pravo prijateljstvo može postojati samo među krjeposnim dušama.“ Stadler je tako na rimskom sveučilištu Germanicumu  sa svojim prijateljem Muellerom običavao izmoliti cijelu krunicu i to svakoga dana. Mueller će upravo reći da je Stadler „bio uzor svima u vladanju, osobito u pobožnosti, pa je najsavršenije obavljao i obdržavao kućna pravila i zavodsku disciplinu. Što se tiče narodnosti bio je vatreni hrvatski domoljub, bio je Hrvat dušom i tijelom.“ Ono što saznajemo o njemu je sljedeće: Stadler je još kao dijete, nakon gubitka svojih roditelja, izabrao Boga kao jedini dio svoje baštine. Od onog pokladnog dana, kad je skriven od ljudi, proveo cijeli dan pred euharistijskim Bogom, posvetio mu je tom zgodom zauvijek svoje srce i ostao mu vjeran do smrti. Još na studiju svladavao je svoju silovitu ljudsku narav i častohleplje te ih je krotio i usavršavao se kako bi postao čovjek po Srcu Božjemu, čovjek poniznosti, blagosti i ovisnosti o Božjoj volji. Ljubav prema Božanskom srcu je toliko raspalila Stadlerovo srce da je postao najvatreniji i najgorljiviji apostol te uzvišene pobožnosti. Stadlerova žarka pobožnost prema Presvetom Srcu Isusovu praćena je nesebičnom ljubavlju prema bijednima i siromašnima što mu je i dalo snagu hrabro ustvrditi „da dolazi vršti Božju volju“ u svome životu. Vjernike je poticao na ljubav i pobožnost prema Srcu Isusovu, a ta pobožnost se obavljala po svim župama, osobito prvog petka u mjesecu i na glavnu svetkovinu Presv. Srca Isusova. Za njega je pobožnost Srcu Isusovu značila i apostolat i pobožnost Euharistiji, za njega je to jednostavno nerazdvojivo. Svećenike je poticao na apostolsku revnost i na savjesno izvršavanje svećeničkih dužnosti. Isticao je da smo „mi glasnici Božji i njegovi poslanici na zemlji, od Boga zato odabrani, da širimo njegovo kraljevstvo.“ Pitao bi se „možemo li mirnim srcem gledati, kako pred nama puno katolika vrijeđa našega Gospodina, iznova na križ razapinje, a da nam srce od ljubavi k njima ne usplamti, da ih podučimo i od zla odvratimo?“ On svećenike poziva i da se ugledaju u sv. Pavla koji je od velike dužnosti koju mu Bog povjerava sav protrnuo kad je zavapio: „Jao meni, ako ne budem propovijedao“.

Nadbiskup Stadler svoju nadbiskupiju Vrhbosansku stavlja pod zastavu Srca Isusova. U onoj prvoj okružnici koju je uputio svećenicima među ostalim istače: „…Evo srce Isusovo. Ono je štit koji će suzbiti svako koplje… Ono sve umiljato poziva: Dođite svi vi k meni, koji ste umorni i opterećeni i ja ću vas okrijepiti… Gle, Gospodine, mi svi u Nadbiskupiji Vrhbosanskoj opterećeni smo, umorni smo svi! De, pogledaj milostivo na nas! Ah, Gospodine, hoće li nevolje naše prevladati milosrđe Tvoje, ili će milosrđe Tvoje nadjačati nevolje naše? Neka, Gospodine, milosrđe Tvoje prevlada, neka Tvoja mudrost prevlada našu zloću“! Kako dobro zvuče ove riječi danas i koje nadahnuće za nas!

U istoj okružnici nadbiskup naglašava i moć BDM i njezin zagovor kod Presvetog Srca Isusova te ističe da „ništa nema što ne bi Marija mogla od svoga Sina isprositi“.  Upravo će o 50-toj obljetnici proglašenja dogme o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije jako lijepo napisati: „Čovjek je stvoren dobar i sretan, ali nevolje i teške sudbine snalaze ga zbog grijeha, istočnoga i osobnoga. Zato se sva zla i nevolje ovoga života ne mogu pripisati samo lošim zakonima, vladajućim sustavima i nepravednim vanjskim odnosima u svijetu. Pa i sama BDM, koja je sačuvana od svakoga, pa i istočnoga grijeha, jer je imala biti majka Spasiteljeva, itekako je trpjela i podnosila boli i nepravde u ovome životu. Zato  nam je ona model – ili trajni uzor“.  Stadler vjernicima preporučuje i štovanje sv. Josipa, poočima Isusova, hranitelja i branitelja Sv. Obitelji, a danas i cijele Crkve i nadbiskupije Vrhbosanske. Pokrenuo je i glasnik sv. Josipa u kojemu je tumačio značenje vjere i potrebu kršćanskog morala. Jednom zgodom će ustvrditi da „ako hoćete braćo, kako treba promatrati sve što je god istinito i što god je pravedno… onda idite k Josipu.“

Nadbiskup Stadler je ipak dan i noć radio na materijalnoj i duhovnoj izgradnji svoje nadbiskupije i unatoč tomu nikada s uma nije smetnuo onu iz Psalma 126: „Ako Gospod ne izgradi kuće, uzalud se muče koji je grade“. U svom radu nadbiskup je podizao oči i srce k Nebu otkuda je prizivao Božju pomoć za svoj rad. Radio je i Bogu se svome molio. Bio je čovjek neprekidne molitve. Bio je svjestan da bez komunikacije s Bogom nije moguće ustrajati u savjesnome vršenju svoje službe, zato je neprestano molio. Za njega je sjedinjenje s Kristom uvjet i vrelo svakom uspješnom djelovanju. Za njega je zemlja bez vode i drvo bez soka što ga je Gospodin prokleo, svećenik bez molitve. Znao je itekako prekoriti svećenike koji bi se ogriješili o disciplinu, ali bi ih očinski prihvatio kada bi uvidio da su priznali svoj nedostojni čin, pokajali se i pokazali spremnost za promjenu života. I to je bilo na tragu njegove misli:

Tko se nada milosrđu, neka sam bude milosrdan,tko milosrđe ište,neka je sam milosrdan.

Mučile su ipak nadbiskupa, čovjeka vjere i ustrajne pobožnosti, kojekakve životne nevolje koje su ga noćima ostavljale budnim, kažu često i plačnim, ali je unatoč svemu ustrajno svladavao poteškoće uzdajući se upravo u Božju providnost, u zagovor Blažene Djevice Marije i svetoga Josipa. Uzdanje je to koje je bilo opravdano i od Boga nagrađivano jer se nije borio za svoj ljudski prestiž, nego za Kraljevstvo Božje. A Bog u svojoj svemoći ne može ne nagraditi onoga koji njemu sve posvećuje i sve predaje, svoju nadbiskupiju, svoju Crkvu. Uz to što je bio čovjek molitve, istinske vjere, bio je i čovjek koji se bavio običnim ljudskim problemima kao što je socijalna nejednakost gdje je naglašavao da se taj problem ipak ne može riješiti bez vjere i zdravog morala, a pogotovo ne bez pravednosti i ljubavi, tih značajki koje su po njemu temelj svakog rješenja. Međutim svjestan je da „na pravednost danas utječu kraljevi, parlamenti i sabori, industrijalci i poslodavci, posjednici i vlasnici velikih kompleksa zemljišta, najmanje radnici.“ I ovo kao da je danas sročeno! Upitat će se stoga mogu li red uvesti oni koji se ne obaziru na etički moment i zdravi moral, kojega nema bez Boga i vjere u Boga.

„Šuti, moli, ljubi i trpi“ riječi su sluge Božjega Stadlera koje su i oblikovale njegov život i svakodnevicu. Njegovo uporište bio je Božji stijeg koji ima najljepše i najsjajnije boje koje ne blijede, ne propadaju, ne nestaju. Ogrnimo se i mi tim stijegom nadbiskupovim i potražimo istinsku sigurnost u Božanskom srcu Isusovu, Blaženoj Djevici Mariji i sv. Josipu.